RANO jutro u Čačku 1920. leta Gospodnjeg. Netom penzionisani vojvoda Stepa Stepanović ustaje iz vojničkog kreveta na kojem je, po sopstvenoj želji, spavao u skromnoj porodičnoj kući u Čačku. Iz dvorišta se čuje rzanje oslepele kobile Vile. Nju, koja mu je bila odana u povlačenju preko Albanije i na Solunskom frontu i koja je zajedno s njim stasala za „penziju“, poveo je sa sobom. Komanda mu je nudila vilu u Beogradu, ali je stari ratnik radije odabrao svoju Vilu.

Stepa-Stepanovic

Da je Radomir Putnik bio živ kada je Stepa odabrao Vilu umesto vile, bez sumnje bi, sa simpatijama, ponovio svoju čuvenu opasku: „Ljudi, šta se čudite, Stepa je Stepa!“ Tim rečima je stariji vojvoda uvek odgovarao kada bi se srpski vojnici na frontu čudili Stepinoj skromnosti.

Upravo te Putnikove reči poslužile su kao naslov za monodramu koju je povodom 90-godišnjice upokojenja vojskovođe srpske i jugoslovenske vojske, vojvode Stepana Stepe Stepanovića (Kumodraž, 1856 – Čačak, 1929) i 105-godišnjice Kumanovske bitke, napisao Hadži Zoran Lazin, novosadski publicista, dugogodišnji pozorišni delatnik i neumorni istraživač srpske književnosti, pozorišta i kulture.

Monodrama će premijerno biti izvedena u septembru, a lik skromnog čoveka, koji je istovremeno bio neprevaziđeni vojni strateg, dočaraće doajen našeg teatra i prvak drame Srpskog narodnog pozorišta Miodrag Petrović.

Prebirajući po literaturi o četvorici naših vojvoda – Radomiru Putniku, Živojinu Mišiću, Petru Bojoviću i Stepanoviću, Lazin je zaključio da se naša istoriografija nije dovoljno bavila ovim velikanima, a ponajmanje pažnje posvećeno je upravo Stepi. Istina, na to je i on sam uticao.

Kralj_Aleksandar_I_i_Vojvoda_Stepa_Stepanović

Kralj Aleksandar I i vojvoda Stepa Stepanović

Bio je izuzetno skroman čovek, distancirao se od politike i javnosti, nerado i vrlo retko govorio je za novine, smatrajući da je sve što je imao da kaže i pokaže uradio na bojnom polju – navodi Lazin razloge koji su ga naveli da monodramu posveti briljantnom vojskovođi.

Ceo Stepin život, Lazin je sažeo u monodramskih sat vremena, sa željom da podseti na vojvodine izvojevane ratničke pobede, ali i da istakne manje poznate detalje iz njegovog privatnog života. Poput anegdote o prvoj penziji, kada je vojvoda donosiocu prekornim glasom rekao:

– Vrati polovinu. Mi smo mala i siromašna zemlja, ne treba meni toliko!

Domovina i porodica bile su svetinje za Stepu Stepanovića. Kao dvadesetpetogodišnji potporučnik, upoznao je u Kragujevcu Jelenu Milanović, kćerku načelnika sreza kragujevačkog Veselina Milanovića. Sa njom je imao brak pun međusobnog poštovanja, i dve kćerke, Milicu i Danicu. Žalio je što nije imao i sina, da ga uputi u vojnostrateške tajne. Obe kćeri udale su se za oficire.Milica za Krstu Dragomirovića, sanitetskog potporučnika, koji je dogurao do generala, a Danica za Jovicu Jovičića, kapetana prve klase. Stepa je svoje zetove prihvatio kao sinove.

Kada je kralj Aleksandar Karađorđević dobio sina Petra Drugog, ponudio je Stepi da mu bude kum. Vojvoda je rekao da je on prijatelj Karađorđevića, vojnik i oficir, ali da kumstva nije dostojan. Pristao je samo da dete uoči krštenja unese u kapelu. Kralj mu je docnije ponudio mesto predsednika vlade. Nije ga prihvatio, jer je smatrao da vojnik ne treba da se meša u politiku. Pred kraj Stepinog života, u Čačak je došla delegacija iz Banata, da ga obavesti kako će jednom mestu nadenuti ime Vojvoda Stepa.

– Ma, šta će vam to! Bolje da tom mestu date ime nekog političara, imaće narod više koristi – rekao je Stepanović, ali nisu ga poslušali. U Banatu i danas postoji mesto Vojvoda Stepa, a u Bačkoj – Stepanovićevo.

Predosećajući smrt, Stepa je u Čačku svojim parama zakupio grobnicu za sebe i suprugu. Pre nego što je izdahnuo na vojničkom krevetu, u svojoj skromnoj čačanskoj sobici, 27. aprila 1929, promrmljao je: „Polazite napred.“ Vest o njegovom upokojenju duboko je ožalostila čitavu zemlju.

Na dan sahrane, 29. aprila, u Čačku nisu radile radnje i škole, u znak poštovanja prema Stepi Stepanoviću. Pogrebu su prisustvovali kralj Aleksandar Prvi, članovi vlade, Stepini ratni drugovi, delegacije savezničkih zemalja… Povorka od nekoliko hiljada ljudi satima je od crkve do groblja prolazila gradom, praćena avionima. Bio je to najveći događaj u Čačku između dva svetska rata.

sahrana vojvode stepe

Strana štampa opisala je Stepu Stepanovića kao nacionalnog junaka srpskog naroda i uvrstila ga u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata. Oku izveštača nije promakao detalj da je ostarela i oslepela kobila Vila dostojanstveno izvršila svoj poslednji zadatak – na čelu povorke bila je upregnuta u kola koja su upokojenog vojvodu odvezla u legendu.

POTOMCI S PONOSOM ČUVAJU USPOMENE

STEPINA praunuka dr Ivana Lučić, penzionisana lekarka, živi u Beogradu. U Kumodražu, rodnom mestu vojvode Stepe, danas žive potomci njegovog rođenog brata Marka. Žive u skladu sa načelima svog velikog pretka. Politikom se niko u porodici nije bavio, a vojsku su svi muškarci redovno odslužili. Praunuk Marka Stepanovića, Dragiša, kaže, za „Novosti“, da je ponosan što je njegov otac takođe nosio ime Stepa, kao i da svom sinu nije nadenuo vojvodino ime jer mu je otac u to vreme bio živ.

Vojvoda na kobili Vili (1913, okolina Pirota)

No, njegov unuk Mihajlo čvrsto je obećao da će se njegov sin zvati Stepa. Stepanoviće i danas krasi skromnost, pa nisu pristali da se fotografišu, ali su nam ustupili fotografiju svog slavnog pretka sa kraljem Aleksandrom, koju sa ponosom čuvaju.

NAJDRAŽI

ZA svoje vojne uspehe Stepa Stepanović nagrađen je sa 17 domaćih odlikovanja, a sa još deset nagradili su ga Grci, Rusi, Francuzi, Englezi, Italijani… Njemu je najdraži bio Orden Svetog Stanislava sa lentom trećeg stepena, koji je dobio od Rusa posle Drugog srpsko-turskog rata. To je bilo prvo njegovo strano odlikovanje koje je dobio kao mlad oficir.