Održana promocija knjige „Šaka reči” Sofije Milisavljević

U Gornjem Milanovcu nedavno je održana promocija zbirke poezije „Šaka reči” Sofije Milisavljević. Sofija je rođena u Gornjem Milanovcu 2007.godine i učenica je završnog razreda Umetničke škole u Novom Sadu.  Zbirka lirske poezije Sofije Milisavljević nazvana „Šaka reči” sadrži pjesme čiji fokus je usmjeren na unutrašnji svijet, emocije i doživljaje ali i na društvena pitanja, probleme i atmosferu u okruženju uključujući ljude i njihovo ponašanje u datim socijalno-ekonomskim uslovima. Duboko svjesna ljudskog ponašanja koje najčešće nije u skladu s njenim sistemom vrijednosti lirska junakinja neskriveno izražava nezadovoljstvo i ograđuje se, oštrim primjedbama izraženim vrlo snažnim stihovima.

„Ljudi su toliko zli da me je sramota što sam čovek.”  – (Ponos)

Osjetiti sramotu zbog tuđe sramote, poznato je svim moralnim ljudima. To stanje može izazvati ne samo neprijatnost nego i nemoć jer ne možemo uraditi više nego što je u našoj ličnoj moći. Ipak dio smo kolektiva, na teret nam se stavlja i kolektivna odgovornost.
Riječi u ovoj knjizi mnogo su više od običnih koje staju u šaku prosječne veličine. Skup su odabranih poetskih čija simbolika, sadržana u naslovu knjige „Šaka reči” ukazuje da nam ih pjesnikinja velikodušno daruje.

Pisane slobodnim stihom, bez rime, različite dužine, od vrlo kratkih minijatura koje posebno plijene jezgrovitošću, potvrđujući misao da je manje više, do dužih pisanih jednostavnim, razumljivim, tečnim i prirodnim jezikom u kojem se ponekada prepoznaju riječi svojstvene riječniku mladih ljudi, u svim pjesmama podjednako nalazimo lakoću koja ih čini dostupnim, bliskim i uvjerljivim. Dominiraju ljubavne pjesme u kojima su zastupljene uobičajne teme, svojstvene ljubavnoj poeziji.

U njima prepoznajemo nedostajanje, čežnju i bol zbog gubitka voljene osobe kao neizostavne motive koji su uz to i vrlo nadahnujući što svjedoči bezbroj pjesama napisanih iz žala za gubitkom i želje za povratkom voljene osobe. Karakterističan osjećaj da svijet gubi boje i smisao, posljednično gubitku ljubavi, prikazan je kako kroz mnoge tako i kroz ovu zbirku poezije.

„Zacrveni njene obraze svakim cvetom kojim je okitiš/izaberi lepe latice belih boja/seti se da si i mene voleo/svakim potezom si znao da me povratiš/ podsećao si me da nije sve tako crno i sivo.” (Dvojnici)

Smisao života koji se zbog gubitka ljubavnih boja zamagljuje, rasplinjava i prijeti da zauvijek nestane bojazan je koja je vrlo jasno motivski prožeta kroz stihove zbirke „Šaka reči.” Taj motiv se ne može svrstati u posljedice straha svojstvene mladim poetskim dušama, jer i oni koji su se uveliko upisali u zrele godine nisu lišeni tog osjećaja kojim se nadahnuju i od kojeg strahuju.

Ljubavna bol nije ni samo ženska tema, iako se u realnom životu manje očekuju suze i otvoreno pokazivanje emocije od muškog pola, što je kulturološki ustrojeno, poezija je za razliku od toga ravnopravno mjesto gdje je dozvoljeno pokazati bol, izraziti usamljenost i potrebu da volimo i da budemo voljeni kao univerzalnu potrebu svih nas.

U tome ni ova knjiga nije izuzetak. Stihovi, proizašli iz ličnog puta traganja za ljubavlju i smislom, nisu razdijeljeni podnaslovima niti tematskim cjelinama. Poetski rukopis je pretočeno intimno iskustvo tematski i motivski srodnih pjesama koje obrazuje kompaktnu cjelinu, ličnu ali istovremeno i zajedničku priču jer nose prepoznavanje u opštoj i univerzalnoj simbolici kroz slike izgubljene ljubavi, sjećanja na nju i želje da se vrati poznati osjećaj ljepote koji boji dane kada volimo i kada nam je  ljubav uzvraćena.

„Al ja sam samo htela da me voliš/da idemo niz one ulice kojih više nema/da sedimo po klupama koje su nam tako značile/Joj, čudo moje, neostvareno/čuda sva moja, koja sam želela, sa tobom…” (Svetlost tame) U snazi uzajamnosti ljubavi stvara se srž inspiracije iz koje lako životu povjerujemo da je lijep, a shodno gubitku tog osjećaja posljedično tragamo za odgovorom na pitanje ‒ zašto nama, onda kada nam s prestankom ljubavne ispunjenosti život pokaže drugu stranu.  Teško je u tim trenucima biti racionalan i razumijeti, u tome nema ništa neprirodno i ničega što nije ljudsko pravo na ljutnju.

Iz te perspekitive, iza darovitih, ostaje trag koji zahvaljujući snazi alhemije da bol pretvore u umjetnosti i dožive oslobađajući efekat transformišu iskustvo koje obogaćuje i osnažuje. Tako otjelotvore poeziju, čudesan jezički i duhovni spoj ljepote (i) bola. „I sve što pogledam to je pesma i sve što dotaknem to je bol.”(Dodir pejzaža)

Zbirka poezije „Šaka reči” sadrži i niz samorefleksivnih pjesmama odličnih zapažanja  od kojih izdavajam stihove: „mogu da ležim i promatram svaku šaru ili fleku na zidu koja ćuti već godinama/ona se ne menja, ali moj pogled prema njoj veoma” (Izbledela nostalgija) Navedeni stihovi potvrđuju pjesničku zrelost. Već kroz sam naziv pjesme „Izbledela nostalgija” dat je nagovještaj da je nostalgija perspektiva koja ima osobinu da zamagljuje i briše loše a naglašava i ističe lijepo.

S vremenom te njene osobine se pojačavaju te nerijetko prouzrokuju patnju i onemogućavaju kvalitetno življenje u sadašnjem trenutku. Kada izblijedi nostalgija, pogled se mijenja, perspektiva je u našim rukama, u našoj moći da svoju stvarnost učinimo drugačijom i boljom, te shvatamo da smo mi taj svijet koji možemo mijenjati. Sofija Milisavljević je kroz prizmu svoje lirke junakinje pokazala snagu ne samo da dočara emotivnu otvorenost nego i da sagleda svijet iz široke perspektive što njenoj poeziji daje zrelost i poetsku vrijednost lišenu sentimentalnosti.

Ne štedi se i ne skriva iza metafora kada pokazuje ranjivost, nego se izlaže i samokritičnosti te je jasno da je to način rasta i mjesto za napredak. Jer sumnja je kao i pitanje put ka spoznaji što je sasvim dovoljno da vjerujem da će ova zbirka poezije biti čitana i prihvaćena i tek prva u nizu koje će uslijediti iz pera talentovane mlade autorke koja  nije „zalud svakim buđenjem ginula zbog svoje umjetnosti.”

Sanja Radulović

__________________________________________________