Kroz prozor vagona

Zbirka pjesama „Kroz prozor vagona“ druga je po redu pjesnička zbirka Maje Đukanović Osmančević, Čačanke sa banjalučkom adresom stanovanja.

Još prije dvije i po decenije, mlada pravnica, Maja Đukanović javila se svojom prvom zbirkom, „Sa pokošenih livada“, i već tada, u svojim ranim dvadesetim godinama pokazala nam je svu pjesničku zrelost dok je promišljala o svijetu,  smislu života i namjerama Svedržitelja. Pitala se i tražila odgovore, da li je svijet fikcija, da li zista postojimo, jesmo li u nekom stanju hipnoze?

Nakon prve zbirke, nastala je, rekli bismo, preduga pauza u Majinom stvaralaštvu, jer su je životni i profesionalni putevi nosili nekim drugim prugama i kolosijecima.

Prije dvije godine, Maja se vratila lijepoj riječi i pjesništvu. Iste godine, u Baru, u Crnoj Gori, na festivalu ljubavne poezije „Pjesnik svetionik“, upoznala je  književnika iz Banjaluke, Dinka Osmančevića, svog sadašnjeg supruga. Od tada, njih dvoje hode zajedno kroz život i književnost i inspiracija su i podrška jedno drugome. I taj impuls dodatno je doprinio da je sada pred nama zbirka „Kroz prozor vagona“.

U obje zbirke prepoznajemo neke od osnovnih Majinih opsesija i predmetnih uporišta. Maja piše o vječnim temama: potrazi za pjesničkom riječju,  ljubavi, putovanjima, upamćenim slikama zavičaja,  suočavanju sa varkama i iluzijama stvarnosti koje nam se naprosto nameću, o pjesmi kao estetski uobličenoj reakciji na izvjesne društvene izazove. U svim tim tematski prepoznatljivim krugovima odražava se puno jedinstvo jedne pjesničke avanture i jednog poetskog svijeta. Piše o Majinom pjesništvu, na početku svoje recenzije, ugledna bosanskohercegovačka pjesnikinja Taatjana Tomić i odmah  dodaje:

Poezija Maje Đukanović   bogata je finim preljevima, iskazana biranim riječima, raskošna suptilnim slikama i misaono kontemplativna. Njenu liriku daljine, čežnje, fantazije, sanjanja, lelujavih zanosa za dalekim i beskrajnim vidicima krase,  i čitaocu čine bliskom, ispovjedni lirski ton,  osjećajnost, neposrednost, iskrenost, slikovitost i ritmičnost njene poezije.

Majina knjiga započinje pjesmom “Oči boje Vrbasa”, o smaragdnoj rijeci i gradu iz njenih snova u kome je pronašla svoju ljubav i sreću. Potom se na preko osamdeset stranica zbirke kao najljepša poetska niska redaju pjesme različite tematike i stila, da bi sve kulminiralo posljednjom pjesmom u knjizi, koja nosi naslov “Zarja”, pa tako i Tatjana Tomić u svojoj recenziji zaključuje:

Ljubav i nada prožimaju gotovo sve što pjesnikinja govori o svijetu, ili o svom snu jednog svijeta. Jedino s nadom čovjek može da putuje prema obećanim mjestima, prema Itakama ljubavi i smisla. A svaki pjesnik to koračanje pretvara u letenje. Majino započeto putovanje i traganje za sopstvenim ljudskim i umjetničkim identitetom urodiće plodom: čovjek njene  lirike uspijeva da sačuva svoj san o životu, o sreći, o ljubavi, o unutrašnjem miru koji nastaje u sudaru s modernim vremenima. Zbirka završava pjesmom „Zarja“ koju napisaše zajedno, kao trajan spomenik svojoj velikoj i nesebičnoj ljubavi, Maja i Dinko Osmančević:

 „Moj si ti od sedefa /biser što na dlanu sja, / kao sirena što pesmu peva / tebi pesmu pevam ja. // Moj si grumen zlata / od dragulja povjesmo, / za tebe živim ja / najdraža moja pjesmo.“

Zbirka pesama, “Kroz prozor vagona”, netom je izašla iz štampe u izdanju beogradske Alme i toplo je preporučujemo ljubiteljima poezije.

Dinko Osmančević

_____________________________________________________________________________